Uz stihove jedne od najpoznatijih pjesama hrvatske književnosti prisjećamo se znamenitoga hrvatskog književnika Antuna Gustava Matoša. Bez njegova stvaralaštva na prijelazu stoljeća, hrvatska književnost ne bi bila onakva kakvu je danas poznajemo. Smatra se da ju je Matoš pokrenuo iz razdoblja mirovanja i uveo u okruženje svjetske pisane riječi.

Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

(Utjeha kose)